HRVATSKI APSURDISTAN: Nakon doktorata, dobila otkaz

Godine uložene u znanstvenu titulu, želja, volja, žrtvovanje slobodnog vremena, putovanja vikendima u Zagreb na predavanja, neprospavane noći nad knjigama i uz kompjutor, a sve u nadi da će se u rodnom Dubrovniku moći nastaviti baviti istraživanjima, za majku dvoje djece, pokazala su se, na žalost, uludo potrošenim. Ova znanstvena novakinja na dubrovačkom ogranku Instituta Ivo Pilar, nakon što je doktorirala, zbog štednje, je dobila otkaz. Tako to biva u državi koja štedi sebi na uštrb. Pa se onda pitamo zašto nam mladi odlaze? O njezinoj situaciji, važnosti istraživanja u kreiranju današnjeg društva, o dubrovačkom turizmu i njegovom utjecaju na život grada, o rentjerskom mentalitetu koji nas sve pomalo obuzima i njegovim posljedicama, o utjecaju crkve na društvo, ateističkom pokretu… donosimo razgovor sa sociologinjom Nikolinom Hazdovac Bajić.

– U znanstvenim institucijama u Hrvatskoj već jedno duže vrijeme je na snazi zabrana novih zapošljavanja, međutim sve donedavno bila je uobičajena praksa da se znanstvenim novacima, nakon što doktoriraju ugovor produži na još četiri godine. No dogodilo se da Institut Ivo Pilar ove godine mora izdvojiti više sredstva za povećanje plaća 20-orici znanstvenih novaka koji su doktorirali. Nije to ogromna cifra, naime plaća se povećava za 0.2 posto, no Ministarstvo znanosti nije im odobrilo to povećanje. Tako je nas dvadesetak, koji smo primljeni upravo zato da bi stekli titulu doktora znanosti i nastavili se baviti istraživanjem i znanstvenim radom, nakon što smo stekli titulu, dobili otkaz. Oni koji žive u Zagrebu ili nemaju obitelj, mogu se snaći sudjelovati na nekim projektima u Metropoli ili van Hrvatske, no mi koji smo u manjim sredinama ili imamo djecu, teško ćemo naći posao u struci, objašnjava ova 37-godišnjakinja.

Institut za društvena istraživanja Ivo Pilar utemeljen 1991. s ciljem poticanja istraživanja na polju humanističkih znanosti, prije svega sociologije. Njihove studije i istraživanja javno se objavljuju u znanstvenim časopisima, a često su i podloge za razne strategije razvoja turizma…kao i za izradu prostornih planova… Ideja da se društvena istraživanja decentraliziraju i da se mladim znanstvenicima omogući rad u njihovoj sredini, a ne samo u Zagrebu, rezultirala su otvaranjem ogranaka instituta diljem Hrvatske, pa tako i u Dubrovniku, gdje ga vodi Vinicije Lupis.

– To je bila dobra ideja i na taj način privukli su mnoge mlade da upravo u svojim gradovima ostanu i rade, no pokazalo se da smo upravo mi koji smo to napravili, sad u najgoroj situaciji. Jer sad tu gdje jesmo nemamo izbora. Moje su opcije ili da promijenim zanimanje ili da se prijavljujem na projekte negdje vani. Moj problem oko tog odlaska izvan Hrvatske je činjenica da imam dvoje male djece, ali ako budem prisiljena, morat ćemo se snalaziti, kaže Nikolina te dodaje kako je u vrijeme kad je dobila priliku početi znanstvenu karijeru na Pilaru odbila ponudu za stalnim zapošljavanjem u jednoj dubrovačkoj školi.

Sad, iz ove perspektive, Nikolina bi sigurno prihvatila stalni posao u školi i to bi je poštedilo mnogih višegodišnjih fizičkih i financijskih napora, ali i razočaranja kad je nakon obranjenog doktorskog rada dobila otkaz, kao dar za trud.

Na Institutu u Dubrovniku sam odrađivala dnevni posao, a vikendima sam bila u Zagrebu na predavanjima. Gotovo svaki vikend posljednje dvije godine, osim kad smo imali pauze. Dio tih troškova putovanja sam i sama pokrivala. Učila sam za ispite i radila istraživanje za doktorski rad, pisala članke. Da ne govorimo kako u Dubrovniku nema sveučilišne knjižnice, pa nema ni literature, za znanstveni rad. Ni fizički ni financijski to nije bilo lako izdržati, no stvarno sam imala veliku volju doći do doktorata i napokon se i službeno s titulom baviti istraživanjima društva. Sad stvarno ne znam što dalje, a izgleda mi kao da sam svoje vrijeme, znanje, svoj trud uludo potrošila. Imam dva izbora ili se preseliti ili promijeniti zanimanje.

Zašto je sociologija važna. Čemu služe sociološka istraživanja?

Sociologija je znanost o društvu, govori nam kakvo je naše društvo. Proučava zakonitosti društva i način na koji se ponaša, posljedice i uzroke određenih ponašanja, kulture, društvenih kategorija, institucija, što utječe na individualna ponašanja. Tako može dati odgovore na brojna za nas goruća pitanja, poput odlaska mladih. Sociološka istraživanja mogu pomoći oko prostornih planova, mogu dati jasne potrebe stanovništva, mogu pomoći u planiranju razvoja Grada, turizma… Odgovoriti na pitanja zašto se nešto događa, ponuditi primjere dobre prakse. Naravno, kad govorimo o ljudskom ponašanju i interakcijama, ne možemo donositi zaključke koji su univerzalno primjenjivi, kao u prirodnim ili tehničkim znanostima, ali sociološke studije ipak utvrđuju određene pravilnosti.

Uvijek se govori o turizmu kao velikom infrastrukturnom problemu, koji za posljedice ima gužvu u prometu, nedostatak resursa. Međutim rijeko se govori o društvenom aspektu turizma i njegovim posljedicama na stanovništvo i njihov doživljaj grad u kojem žive. Masovni turizam pokazao je svoje posljedice koje se vide na iseljavanju iz povijesne jezgre, na povećanju broja apartmana i ljudi, koji napuštaju svoja prvotna zanimanja kako bi iznajmljivali apartmane u sezoni. Time grad ostaje bez mnogih obrtnika, majstora, stručnjaka… koji su postali iznajmljivači.

Grad, kao grad, kao zajednica ljudi koje se druže, živi sezonski. Dok traje sezona život se zaustavlja, i onda se, kad sezona završi, pokušavamo vratiti u život kakav smo vodili prije. No to nije tako jednostavno.

Ljeti se klonimo Grada, izbjegavamo plaže na kojima su gužve, čekamo u kolonama na magistrali, neki se isele iz vlastitih stanova da bi primili turistePosljedica je izgubljeno, raštrkano i podijeljeno društvo. Imamo dovoljno novca, dobar standard, ali ne stvaramo nove vrijednosti, već gubimo one koje smo imali. Naš se grad usmjerio na prošlost kao nekakav putokaz i resurs. Na temelju te naše prošlosti, na temelju baštine, mi sebe prodajemo na turističkom tržištu. Uopće ne mislimo na budućnost. Kako bi grad trebao izgledati? U što bi se zapravo, čvršće i pametnije, trebalo ulagati osim turizma? Kao da ćemo vječno biti poželjna turistička destinacija i kao da ništa drugo i ne želimo.

Nikolina Hazdovac Bajić sociloginja Dubrovnik

Nikolina Hazdovac Bajić sociloginja Dubrovnik

Pa postoji ideja, a i ulaganja u Dubrovnik kao sveučilišni grad.

Imamo sveučilište bez studentskog doma i bez menze. Život je skup i najvećim dijelom dolaze oni studenti koji mogu sebi priuštiti studiranje u Dubrovniku i oni onda opet na jedan način postaju dubrovački turisti, kojima iznajmljujemo van sezone. Kad počne turistička sezona prestajemo biti studentski grad i svi se stavljamo u službu turista koji donose novac. Moramo se riješiti te rentijerske politike koja stvara novac i zaradu, ali ne i nove vrijednosti. Sam novac na hrpi daje određenu sigurnost, ali ne i kvalitetu života.

Što su to nove vrijednosti?

Nove spoznaje, nove tehnologije, nova otkrića, novi poslovi koji ne ovise o turizmu, koji neće propasti ako jedne godine turisti ne dođu, proizvodnja… Svugdje je poznato da novac, ako ga imamo, a u Dubrovniku ga ima, treba ulagati u znanost i obrazovanje, jer tako uložen novac dugoročno se uvijek vrati nekim napretkom.

Ulaganja u kulturu također donose nove vrijednosti. Ne možemo reći da se u Dubrovniku ne ulaže u kulturu, ali izgleda da su sva ulaganja namijenjena održavanju postojećeg. Mi moramo uvijek misliti na napredak, uvijek ići jedan skalin gore, kako god to bilo, ne možemo se zaustaviti i stajati na mjestu jer smo zadovoljni s puno para, koje zarađujemo od turista.

Kako u Dubrovniku onda obnoviti društvo?

Resursi od kojih treba krenuti u obnavljanju društva/ grada jesu mjesni odbori i kotarevi jer to su mjesta u kojima građani mogu doći i zajednički izmijeniti ideje i kreirati vlastiti zajednički javni prostor. To bi ponajprije trebalo puno napraviti u Mokošici, gdje nas turizam nije još toliko dotakao kao u Gradu. Unatoč tome što je Mokošica ponajviše mjesto za građane, nema poveznice koja bi ljudima osmislila život i povezala ih u zajednicu, pozvala na zajedničko druženje.

Kad se ljudi druže, zajedno dolaze do novih ideja, lakše se organiziraju na neke zajedničke akcije. Pa tko bolje od ljudi koji žive u nekom naselju zna što tim naseljima treba? Naš problem, pri tom mislim o cijeloj državi, je politika.

Prema političarima se ponašamo kao prema autoritetima, koji trebaju riješiti naše probleme. Oni voze skupa auta i nose skupa odijela, a i moćni su, ali trebamo osvijestiti da smo mi građani ti koji političarima daju moć. Mi ih plaćamo, mi ih biramo, mi određujemo tko će od njih biti na nekoj poziciji, a oni su tu da služe nama i slušaju naše potrebe, zahtjeve, naše ideje.

Ipak kad je bila riječ o Srđu, građani su se ujedinili.

To je bila akcija, dotad nezapamćena u Dubrovniku. Ljudi su jednostavno htjeli iskoristiti pravo na grad. Znači osjetili su da je ovo njihov grad i da sami žele odlučiti što će u tom gradu biti, a što neće. Zapravo je sve to što se događalo pokazalo kako je Dubrovčanima taj prostor Srđa iznimno važan fizički i simbolički prostor. Mi sebe uvijek nazivamo „Grad ispod Srđa“, na Srđu je uvijek bila i neka slikovita granica našeg prostora, preko brda je bilo nešto drugačije, različito od našeg grada.

Građani su to doživjeli kao agresiju na grad i na njihovo pravo kao građana tog grada. To objašnjava zašto se toliko ljudi, 10 000 građana, uključilo i glasovalo protiv na referendumu. Puno se tada napravilo, bio je to za nas nezapamćen društveni podvig. I ta zajednička, složna borba dovela je, zapravo, do velike pobjede građana.

Posljednjih godina u Dubrovniku su počele djelovati neke religiozne skupine, molitvene zajednice, koje okupljaju mnoge, mahom mlade ljude. Kako objašnjavate tu jednu masovnu pojavu religioznosti?

Dubrovnik je jedna mikro sredina koja proživljava velike turbulencije, masovni turizam, doseljavanje ljudi iz drugih krajeva Hrvatske, sezonsko iseljavanje…, a sadržaji koji se nude ne prate ta turbulentna društvena zbivanja. Ljudi po prirodi uvijek traže uporište u zajednici. Već sam rekla da nam je društvo/zajednica zbog sezonskog načina života razjedinjena i raštrkana, pa onda ljudi to čvrsto uporište pronalazi u vjerskim tradicionalnim vrijednostima i takvim zajednicama. To se često događa u društvima koja doživljavaju velike promjene.

Smatram da svatko ima pravo izbora. Svaki izbor pojedinca u kojem on sam nalazi neki smisao, neku podršku, a da pri tom ne čini štetu nikome podržavam, međutim nametanje jednog „ispravnog „ mišljenja i stava svima ne vodi društvo u dobrom smjeru.

U svom ste se doktorskom radu bavili upravo ateističkim pokretima i udrugama u Hrvatskoj.

Bilo mi je zanimljivo to da se u Hrvatskoj, gotovo potpuno katoličkoj zemlji ljudi organiziraju u ateističke skupine, organiziraju ateističke kampanje. Zanimalo me tko su ti ljudi i što oni ustvari žele? Rezultati su zanimljivi. Više od 60 posto ljudi koji se formalno i neformalno organiziraju u ateističke udruge i kampanje su odgajani u religioznim obiteljima. Mislila sam da ću doći do baš suprotnog rezultata, odnosno da je riječ većinom o ljudima koji su iz nereligioznih obitelji. Bila sam iznenađena.

To su mahom mlađi ljudi, više od polovice ih je mlađe od 40 godina, koji su iz religioznih obitelji, 60 posto ih je išlo na vjeronauk i imaju sve sakramente, 50 posto ih je vjenčano u crkvi. Imaju tu obiteljsku i kulturološku tradiciju vezanu uz religiju. Kroz razgovore s njima sam zapravo otkrila, kako se oni vrijednosno ne mogu poistovjetiti s tim religijskim tradicijama i autoritarizmom, odnosom prema ženama, homoseksualcima, zapravo prema cijeloj toj tradiciji koja iz toga proizlazi. Smeta im da se takve tradicionalne vrijednosti identificiraju kao opće društvene vrijednosti. Osim ovog vrijednosnog neslaganja, smeta im i često miješanje religije i politike kod nas.

Izvor: dubrovniknet.hr

Reci što misliš!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *